Svjetski priznata pjevačica Amira Medunjanin održala je u subotu uveče u rasprodatom Sava centra u Beogradu koncert za pamćenje i priredila generacijski šarenolikom spektru obožavalaca veličanstven emotivni doživljaj. „Balkanska Bili Holidej” se sa publikom u beogradskoj dvorani ponovo susrela poslije samo godinu dana, ali je, očigledno, prošlogodišnji koncert toliko jak utisak ostavio na posjetioce, da su je se jako brzo poprilično uželjeli. Sarajku Amiru, velikog emotivca, duboko je potresla tragična nesreća u kojoj je izgubljeno sedam života u padu helikoptera u petak uveče u Beogradu. Odmah na početku koncerta je procijedila: - Ja ne znam kako ćemo pjevati. Da je moglo da se odloži, odložili bismo, ali nije... Na ivici plača, zamolila je publiku za minut ćutanja za postradale. Tek tada je sve moglo da krene predviđenim tokom, a „sevdah šetnju” po Balkanu pjevačica moćnog glasa je počela uz „Eleno, kerko”. Ostala je u Makedoniji uz „Ajde da li znaeš, pametiš Milice” i onda, sasvim u svom stilu, remeteći predviđenu koncepciju, predstavila bend. Bješe tu i stare ekipe i novih saradnika: Za klavirom je bio Bojan Zulfikarpašić, gitare su svirali Boško Jović i Ante Gelo, a kontrabas Nenad Vasilić. Tu su i pojačanja iz Turske – za kanun sa, kako reče Amira, 76 žica, bio je zadužen Hakan Gungor, a za oud Yurdal Tockan. „Oh ti momče, Ohrigjanče” bješe još jedna makedonska, a krstarenje tradicijom ovdašnjih naroda nastavilo se uz „Iz banju ide šejtan devojče”, „Prošeta se Jovka Kumanovka”, „Sejdefu majka buđaše”... U svakoj je pjesmi ljepota Amirinog vokala dolazila do punog izražaja, ali ništa manje nisu bile zapažene ni instrumentalne bravure. Sve to zajedno je mamilo ovacije i salve aplauza, bez izuzetka, posle svake pjesme. Amira je, naravno, i ovaj koncert začinila sofisticiranim smislom za priču koja svojim šarmom „razblaži tugu”. Osvaja glasom, pjesmom, ali i spontanošću, neposrednošću. Poigra se i sa željama koje tog momenta stignu iz publike, pa otpjeva bar dio pjesme, akapela. Tu su, međutim, i spremljena, sjajna iznenađenja poput gostovanja Bore Dugića. Pjevačica i maestro na fruli su, uz uzvike oduševljenja, dug aplauz dobili pošto su izveli „Zajdi, zajdi”, a Bora je još malo ostao na sceni i majstorstvo podijelio sa Zulfikarpašićem. Svi su počeli da pocupkuju kad se otišlo malo do Hrvatske („Čula jesam da se dragi ženi”), a posle „Marijo deli bela kumrijo” desio se emotivni vrhunac večeri. Medunjanin je, samo sa Gelom, izvela evergrin nedavno preminulog Kemala Montena „Dušo moja”. „Vječan će da bude”, izustila je Amira, ne pomenuvši mu ime. Sve je bilo jasno. „Moj dilbere” bješe, kako je rekla, jedna od želja sa Fejsbuka, a onda su se nanizale još neke pjesme koje su izdržale sve testove vremena – „Ima dana”, „Snijeg pade na behar voće”... Završio se zvaničan dio uz „Telal viče”, ali je oduševljena publika počela da doziva Amiru na bis dok još ona, maletene, nije ni sišla sa scene. Vratila se na binu, za početak, samo sa Bojanom i po ko zna koji put svaku poru posjetiocima naježila uz „Kafu mi, draga, ispeci”. Prešla je, zatim, na vino, i to ono loše, iz pera Arsena Dedića, i uz to podsjetila da je upravo to bilo i njeno djevojačko prezime. Za više nego ubjedljiv kraj – od mnogih toliko željena i čekana „Što te nema”.
A.Š.